Sagovornica portala N1 Jovana koja se nalazi u procesu usvajanja deteta, prošla je ovu školu i ističe da su joj se tokom pohađanja mišljenja i osećanja smenjivala.
Društvo
Put do usvajanja deteta u Srbiji: Šta je školica roditeljstva i kako izgleda
Foto: Boom 93/ilustracija
Put do usvajanja deteta u Srbiji nije jednostavan, a ni kratak. Počev od same odluke, preko podnošenja dokumentacije do čekanja tog važnog poziva. Negde između, budući usvojitelji pohađaju "školicu roditeljstva".
"U startu sam dosta očekivala, da naučimo dosta, da nas uvedu u neke stvari koje nismo znali. Radi se dosta psiholoških vežbi, igara uloga, kao da ste ti i muž mama i tata, izvlače se zadaci...", priča nam ona.
Odvija se u Centru za socijalni rad - u čekaonici i traje oko tri meseca.
"U školi su četiri para i dva predavača - psiholog i andragog. Svaki put druga drži čas, obe su prisutne, ali je svaki put druga tema i obrađuju se različite stvari. Upoznaju nas sa lošim stranama, mislim da je to više da bi nam se um otvorio šta nas sve čeka - ne znate da li ćete dobiti dete koje je zlostavljano, na primer. Prolazite, barem ja jesam, kroz razna stanja u toj školici, od 'Bože dragi, šta ja ovde slušam do - OK, ovo sve ima smisla", kaže ona.
Ističe da se, tokom pohađanja škole, "pomeraju granice".
"Očekivala sam da ću to mnogo bolje prihvatiti nego muž, ali on me je iznenadio. Ispostavilo se da se on mnogo bolje snašao. Nije ga to emotivno doticalo, u kući je o tome razgovarao sa mnom, a ja sam sve emocije proživljavala i kod kuće i tamo. Kada se odlučiš na usvajanje, nije ti um otvoren da se takve stvari deci dešavaju, ljut si na predavače, na ljude, na državu, ne možeš neke stvari da prihvatiš, ali na kraju sam shvatila da je sve za naše dobro. Dobre stvari ti govore - kako da se ophodiš, ako je dete ovakvo ili onakvo, zavisi od detetovog psihičkog, fizičkog stanja, a onda te 'čačnu' na ljudskoj osnovi, pa si ljut", priča ona.
Misli da ostatak parova nije to primao k srcu.
"Ali sam ja ušla u sve to toliko ozbiljno, da sam sve prihvatala previše lično, što možda i nije loše, jer te natera da razmisliš da li je to za tebe, da li možeš sa tim da se nosiš", kaže ona.
Dodaje da je mužu i njoj, od časa do časa, jedina tema bila upravo - školica.
"Stalno se pitaš da li si sve uradio kako treba, ali smo rešili da budemo prirodni, pa i ako padnemo - bolje da smo prirodni, nego da ti neko napiše da je sve u redu, a da nije", kaže ona.
Što se tiče ocenjivanja, sagovornica N1 kaže da su im na početku rekli da će nakon svakog časa pisati izveštaj o svakom paru.
"Ali ti ne daju nikakve smernice da ti sad znaš da li si taj dan bio OK ili nisi. Osećaš se kao đak prvak. Sve do kraja školice ne znaš na čemu si, dok ti ne javi socijalni radnik kada se sve završi. Ne znaš da li si prošao ili nisi. To mi je malo smetalo, jer ne tražim potvrdu, nego da znaš na čemu si, da li si na pravom putu. Možda bi bilo fer reći 'mi smatramo da vi niste za ovo', međutim, princip rada je takav da ti na kraju kažu - stigli su rezultati, sve je u redu, ulazite u proces. Mada bih volela da daju neke smernice u smislu poradite na ovome, na onome, ovo je bilo dobro, ovo nije, da nam se kaže gde smo grešili, da bismo to ispravili", kaže ona.
Smatra da bi bilo dobro da se promeni prostor u kome se školica odvija.
"Čekaonica Socijalne službe mi je čudno mesto za imati školu roditeljstva. Osmišljena je vrlo lepo, časovi su interesantni, drže pažnju, imaju poente, koliko god da ti emocije idu od 'ovo je bilo super' do 'strašno'. Ali, prostor u kome se to odvija je katastrofalan, žene stave dve stolice kao one stare iz škole, a mi sedimo na klupicama, nije relaksirajući prostor za tako ozbiljnu stvar. Ipak, na kraju se navikneš, najmanje je bitan prostor, ali mislim da bi se ljudi osećali prijatnije da je neka prostorija koja je namenjena tome", navodi.
"Shvatiš da je sve imalo poentu"
Opisala je i kako izgledaju zadaci, ali nije želela da ih otkriva - baš zato što treba da budu neočekivane situacije.
"Super je što izvlačiš papir i koji zadatak ti zapadne, ali se zaista svakakve situacije dešavaju na papirićima. Poenta je da se u sekundi snađeš, kao što bi sa detetom, dosta je psiholoških vežbi, koje prolaziš da bi lakše shvatio. U našoj grupi je bilo dosta različitih parova i svi smo različito prihvatali te vežbe. Meni su bile vrlo interesantne, poučne, kada moraš u sekundi da se snađeš - tu si gde si. Imaš i pitanja i predstavljanje, pitaju parove da li su nekada povijali dete, da li imaju decu u okolini, kako se snalaze sa decom", priča ona.
Parovi su, kaže ona, bili suzdržani.
"Kada imaš saznanje da te svaki čas ocenjuju, imaš strah da se ponašaš prirodno, ne znaš da li će, ako nešto kažeš, možda biti pogrešno. Ali smo mi zato i hteli da budemo prirodni - da na vreme odustaneš ako nešto ne valja", ističe ona.
Posle škole - poseta socijalne radnice sa još dva psihologa
naša sagovornica ispričala je šta posle školice i kako je izgledala poseta socijalne radnice sa psiholozima.
"Tim bi trebalo da bude sa četvoro ljudi, još je tu i advokatica, ali nju ne upoznaješ dok ne dođe do usvojenja. I to je ocenjivanje, pa se tek posle ulazi u proces. Nama je poseta prošla vrlo lepo. Naša socijalna radnica je divna, kao i njen tim. Ušle su u stan, bile su prijatne, morale su provere bukvalno sve - da vide koja je soba namenjena detetu, da li ima ormar, sobu, proverile su našu spavaću sobu, bukvalno sve prostorije, ali se ne osećaš neprijatno. Bile su divne, popili smo i kafu, bile su sigurno dva sata. Mi smo mislili da će ići i po komšiluku, tako smo čuli, ali ljudi ne treba da se vode svim stvarima koje čuju, nije sve onako kako pročitaš na internetu. Nama je to prošlo kao da nam je društvo došlo na kafu, osim što su popisivali da li imamo WC šolju, tuš kabinu, mašine za veš, sudove...", kaže ona.
Nakon toga je usledio poziv socijalne radnice - stigli su rezultati, sve je u redu, šalje se papirologija Ministarstvu, a potom Ministarstvo odobrava ulazak u Registar za usvojitelje. "I onda čekate poziv", navodi ona.
U javnosti, smatra, ima jako malo informacija o ovom procesu.
"Svako iskustvo je drugačije. Ljudi se često žale na socijalne radnice, a naša je divna, nemam nijednu zamerku, čitaš razne stvari - 'tamo će da te napadnu', a mi smo prošli normalno, ljudski, što mi nije bilo očekivano, jer sam čitala drugačije. Verovatno zavisi i od toga kakva si osoba i kako ulaziš u to. Prolaziš kroz dosta emocija - ljutnja, sreća, proces je vrlo čudan. A kada se sve završi, kada se sve slegne, shvatiš da je sve imalo poentu - i škola roditeljstva i razgovori. Kada upoznaš i druge parove, shvatiš zašto postoje toliko provere, jer smo svi različiti. Možda ja nekim parovima ne bih dala prolaznu ocenu, ali to ne znači da sam u pravu, zato i postoje stručni ljudi", kaže ona.
Dodaje da je "želela da im veruje, ali i da zna".
"Da mi se kaže, da se ne nadam previše. Tada i shvatiš zašto sve to postoji, zašto ti testiraju granice, idu do granica pucanja, da vide koliko pritiska možeš da izdržiš, zbog deteta, jer dete je nevino biće", zaključuje ona.
