Album po album: Pink Floyd – Kroz kaleidoskop psihodelije (1967-1972)

Neki bendovi odmah utemelje svoj specifičan zvuk ili stil po kojem postanu prepoznatljivi, taj slučaj je bio i sa Pink Floydom čije i samo ime obećava atmosferični svemirski zvuk koji odzvanja kroz vrijeme i prostor. Taj zvuk su uparili sa istraživanjem raznih tema, od ljudskog uma i ega, uspomena, srca, osvrnuvši se i na ludilo, otuđenost, narcizam, a kasnije i na društvo i društvene probleme na konceptualnim albumima sedamdesetih.

Što se tiče konceptualnih albuma, „The Dark Side of the Moon“ se ističe kao jedan od najvažnijih albuma svih vremena, koji i dan danas privlači nove fanove i time dokazuje svoju dugovječnost. Sa ovim albumom bend je pretvorio ludu psihodeliju prethodnih godina (period kada su bili predvođeni Sydom Barrettom) u nešto sporiju, koherentniju i oblikovaniju, briljantnu materiju, sa Rogerom Watersom. Waters, basista koji je preuzeo mjesto vođe benda kroz sedamdesete, stoji iza albuma iz zlatnog perioda Pink Floyda „Wish You Were Here“ i „The Wall“.

Nakon njegovog odlaska iz benda zbog nesuglasica, gitarista David Gilmour zauzima glavnu poziciju na albumima „A Momentary Lapse of Reason“ i „The Division Bell“ . Klavijaturista Rick Wright i bubnjar Nick Mason su također dodali svoj doprinos magičnom zvuku benda, koji je prepoznatljiv kao unikatno njihov i kasnije pripitomljen kroz različite žanrove. Od metalaca koji obožavaju žestoke riffove do hipstera koji prave atmosferičnu muziku, Pink Floyd leži kao neiscrpna inspiracija i nektar kreativnosti za bendove koji su bili i bendove koji će doći.

The Piper at the Gates of Dawn (1967)

Naziv ovog albuma je proizašao iz poglavlja omiljene dječje knjige Syda Barreta „The Wind in the Willows“ pa su i lirske slike iz tekstova sa albuma „The Piper at the Gates of Dawn“ pune šarenila, mašte i prepoznatljive britanske ćudljivosti, kao pogled kroz kaleidoskop pod utjecajem LSD-a. Vesele i melodičnije pop pjesme su izbalansirane sa eksperimentalnijim, na kojima bend iskazuje svoje ludosti kroz instrumentale, koristeći temu putovanja kroz svemir kao metaforu za halucinogena iskustva.

„Astronomy Domine“ je više pop varijanta na ovu temu, dok je „Interstellar Overdrive“ pjesma kojoj stavljaju etiketu jedne od začetnica zvuka koji će nešto kasnije biti poznat kao space rock. Iako su Barretove teme razigrane i šaljive, pjesme ne zvuče uvijek tako. Uz dodatak orgulja Rick Wrighta, te raznih čudnih zvukova i efekata, stvaraju neku zbunjenost i haos koji se krije iza tog površnog šarenila. „The Piper at the Gates of Dawn“ uspješno dočarava obje strane psihodeličnog iskustva. Zadovoljstvo proširenog uma i percepcije, ali i opasnost od ludila i mentalne nestabilnosti koja leži ispod toga. Upravo je ova dualnost to što čini ovaj album važnim za shvatanje Barretovog mentalnog sloma, ali ga i postavlja na poziciju jednog od najboljih psihodeličnih albuma svih vremena.

A Saucerful of Secrets (1968)

Drugi album Pink Floyda je očigledno prelazni album na kojem je bend odlučio da izbaci Syd Barretta iz postave. Barrett se nalazi na tri od sedam pjesama sa albuma, na kojima ga je zamijenio novajlija David Gilmour, koji je dobio ulogu pjevača i gitariste. Obojica, Gilmour i Barrett su radili na pjesmi „Set the Controls for the Heart of the Sun„, koja je ujedno i jedina pjesma na kojoj se nalazi svih 5 članova Pink Floyda.

Roger Waters je preuzeo mjesto vođe i tekstopisca, ali je zadržao istu tematiku sa prethodnog albuma – svemir i djetinjaste maštarije. Waters je uplivao po prvi put u ratnu tematiku (koja će kasnije doći do izražaja na albumima „The Wall“ i „The Final Cut“) na pjesmi „Corporal Clegg“. Ako uzmemo u obzir situaciju i haos koji se dešavao u bendu za vrijeme snimanja ovog albuma, sa nestabilnim Barretom koji se nije pojavljivao na snimanjima i sa Gilmourom kao novajlijom koji se odmah savršeno uklopio, ovaj album ima veliki značaj za ono što će doći narednih godina.

More (1969)

Prvobitno naručen kao soundtrack za istoimeni hipsterski francuski film, „More“ je uspješno postigao Top Ten listu u Britaniji kao samostalni album. Prepoznatljivi atmosferični Pink Floyd zvuk je bio idealan za film, ali kao cjelina, za ploču, kombinacija pjesama je bila previše prošarana – od folk balada do žestokih elektronskih instrumentala do opuštajuće pozadinske muzike. Iako se pjesme ne uklapaju u koherentnu cjelinu, ipak su ugodne.

Pjesme „Cymbaline“, „Green Is the Colour“ i „The Nile Song“ su kvalitetnije kompozicije, koje su se sa vremenom i live svirkama razvijale u bolje verzije. Album je nastao tako što je bend dao ponudu da su slobodni da urade muziku za soundtrack, a njemački scenarista Barbet Schroder je tu priliku odmah ugrabio, što je rezultiralo albumom „More“. Radnja filma se vrti o štetnosti droge, pa je Pink Floyd bio i više nego idealan kandidat da komponuje muziku za film, uzevši u obzir priču sa Sydom Barrettom.

Ummagumma (1969)

Prije dolaska albuma „The Dark Side of the Moon“, album „Ummagumma“ je važio za jedan od najpopularnijih albuma iz kataloga Pink Floyda. Album se sastoji od dvije ploče, od kojih je jedna live set od četiri pjesme, od kojih su sve singlovi sa prethodnih albuma. Ovaj dvostruki album je ukomponirao duh kasnih šezdesetih, prije nego je kultura izgubila svoj očaravajući šarm i želju za istraživanjem neograničenih muzičkih mogućnosti.

Prvi LP je live album na kojem je Pink Floyd u svom vrhuncu. Iako sadrži samo četiri pjesme, svaka zrači sa svojom energijom. Live verzije pjesama „Set The Controls…“, „Careful With That Axe Eugene“ i „A Saucerful Of Secrets“ su znatno bolje od studijskih. Drugi LP, studijski, sadrži dosta eksperimentisanja. Watersove dvije pjesme su one koje se ističu – „Grandchestor Meadows“ i „Several Species“ , za koje je Waters svojevremeno rekao da su pretenciozne. U usporedbi sa kasnijim live albumima „Delicate Sound“ i „Pulse“, ovaj album je nepredvidljiv i eksperimentalan jer nosi magiju svog vremena.

Atom Heart Mother (1970)

Nakon duplog albuma bez posebne tačke fokusa, dolazi album „Atom Heart Mother“, koji donosi koncept, ali ne i jednostavnost. Ovaj album važi za jedan od onih za koji treba steći ukus, budući da je prva pjesma orkestralna kompozicija duga 23 minute i vodi na putovanje bez cilja, ali uspješno drži pažnju dok Waters konačno ne zapjeva na sljedećoj pjesmi „If“.

Klavijaturista Rick Wright dolazi do izražaja na pjesmi „Summer 68“, dok se Gilmour predstavlja pesmom „Fat Old Sun“. Album završava kako je i počeo, još jednom dugom instrumentalom, „Alan’s Psychedelic Breakfast“ koja traje 12 minuta i tek pred kraj ubrzava ritam. Album ima svoje zanimljive trenutke ali upravo ta neuravnoteženost daje mnogo prostora za užitak, te činjenica da pjesme traju toliko dugo pokazuje da je bend bio fokusiran na širu sliku umjesto detalja.

Meddle (1971)

Dok je album „Atom Heart Mother“ napisan za one sa „istančanim“ ukusom za eksperimentisanje, Pink Floyd se odlučio da smanji svoju želju za orkestralnim kompozicijama i širom slikom, te se fokusira na detalje na albumu „Meddle“.

Album počinje sa „One of These Days“, koja određuje zvučnu teksturu kojom će odisati album. „San Tropez“ je jedina koja odudara od cjeline, ali album ipak ostaje jedan od najboljih putovanja kroz raspoloženje i možda jedan od najboljih u Floydovom muzičkom katalogu između odlaska Baretta iz benda i albuma „The Dark Side of the Moon“. Uprkos tome što pjesma „Echoes“ traje 23 minute, neumorno drži pažnju do samog kraja i za razliku od „Atom Heart Mother“, nije putovanje u nedogled.

Obscured by Clouds (1972)

Još jedna suradnja Pink Floyda i scenariste Barbeta Schroedera je rezultirala albumom „Obscured by Clouds“. Komponovan kao soundtrack za film La Vallée, album je kombinacija folk i blues momenata sa njihovim upečatljivim „svemirskim“.

Moglo bi se reći da je ranih sedamdesetih muzika Pink Floyda bila više atmosferska, idealna za film, ali je opet imala i teksturu. Pjesme „Burning Bridges“ i „Wot’s…uh the Deal“ dosta podsjećaju na stvari sa prethodna dva albuma „Atom Heart Mother“ i „Meddle“, dok „The Gold It’s in The?“, „Childhood’s End“ i „Free Four“ znatno popravljaju prosjek albumu i sugeriše u šta će se Pink Floyd razviti kasnije.